среда, 31. март 2010.

Dobrodošli u svet kriminalaca i prvoklasnih lepotica

Ako ste ikad želeli da osetite pravu mafijašku atmosferu punu para, droge, kurvi, oružja i mržnje, onda definitivno morate da posetite najveću kriminalističku organizaciju na svetu - Facebook. Naime, jako je lako postati član. Sve što je potrebno da uradite je da ostavite svoje lične podatke i naravno, da okačite neku od svojih namrštenih slika sa plastičnim pištoljem i mirišljavim evrima koje čuvate još od osnovne škole. Naravno, ne sme da se izbegne ni neka od slika gde sedite mrtvi pijani od viskija sa ortacima iz kraja u separeu prepunom riba. Eh, tu se prebacujemo na pripadnice lepšeg pola.
Ukoliko neka od vas želi da postane high class lepotica, ne morate uopšte puno vremena do potrošite da bi ostvarile taj cilj. Sve što vam je potrebno je neka od verzija programa zvanog Photoshop. Ukoliko imate male sise, sranje usta ili lice prepuno ožiljaka, akni i fleka od kvarcovanja, onda će ovaj program rešiti sve vaše probleme. Sa par klikova postajete vrhunska riba koja će dobijati masivan broj komentara popaljenih likova. Zaboravih, obavezno morate uz sliku da okačite i neki blještavi tekst iz nadahnutih pesama naših cenjenih estradnih umetnica.
Šta čekate?

понедељак, 22. март 2010.

Pisačka deformacija

U toku emocionalne rasejanosti često pravim pogrešne korake. Svoje snove sam bacio u kantu za plastičnu ambalažu. Reciklaža je sranje. Često sam se budio zalepljen za posteljinu, ali to ne znači da se moje vrednosti mogu bacati u provaliju mentalnih nedostataka. Nije primerno.
Mnogo beznačajnih stvari se mota oko mene. Nije da nisam navikao, ali mi i smeta. To je onaj osećaj kada te zabole za sve, ali te i dalje nervira. Nisam pametan. Zato i pišem.
Jel ste imali nekad osećaj da je ceo svet jedna velika cipela, a da ste vi nesrećni puž koji ne može da pobegne prljavom đonu? Ja jesam. Samo se čulo: "KVRC".

недеља, 21. март 2010.

Fuck.

Zašto bih pokušavao da vas ubedim da pročitate ovo? Jednostavno, nije me briga. Postoje mnogo gore stvari od toga. Evo, baš sam sad ostao bez piva i to me jebeno nervira. Da, čak je i pivo vrednije od vas malih bednika zaglavljenih u vašim malim, bednim životima. Kao što bi rekli Ameri: "That's how we roll.", mada to vama ništa ne znači. Jednostavno, sranje ste. Tako to ide. Sranje čovek, sranje živi. Vi ste sranje. Ali, ajde da ne bude da vas samo pljujem... Niste vi toliko loši. Eto, umete lepo da serete. To ne može svako, ali vi možete. Vi ste profesionalni serači vrhunskih izjava! Kao što bi rekli Srbi u žargonu: "Vrh si, brate!". To razumete...

субота, 20. март 2010.

Priča

Miris proleća. Svaki put u ovo doba godine me posećuje tuga. Znam, sranje je pisati o tome, ali ne mogu da pričam o divnom sunčanom danu kad mislim o nekim potpuno drugačijim stvarima. Nekim tužnijim, stvarima. Muzika je ta koja me razume. Uvek je bila tu, pored mene, da me sasluša. Nekad bismo muzika i ja samo ćutali, sve dok se prvi zvuk gitare ne bi čuo. Volim zvuk gitare. Volim miris zarđalih prstiju. To su trenuci kad uživam u svojoj tugi. Čudno.

среда, 17. март 2010.

Krušik plastika

Obliven znojem, sedeo sam na svojoj omiljenoj kenjari. Omiljena je, jer je jedina. Čovek ne može da kenja na dva mesta u isto vreme, osim ako to nisu ONI ljudi. Sedeo sam tako i nisam mnogo razmišljao. Nije lako razmišljati dok pokušavaš da se prilagodiš zakonu gravitacije. U krilu su mi stajale novine stare tri godine. Čitao sam ih, kao što ih čitam već godinama svaki put kad zasednem na šolju. Imale su svoje rezervisano mesto na veš mašini pored praška i toalet papira. Nisam mnogo mario za novostima. Dok god su iste cene u dragstoru, mene novosti nisu zanimale. To je čoveku i najbitnije. Koga uopšte briga za to što su neki kreteni opljačkali poštu? Meni to neće pomoći. Ok, dosta je bilo kenjanja. FLUŠ!

понедељак, 15. март 2010.

Nešto malo duže

Sviđa mi se ovo. Dok pišem, kroz prozor gledam kako čovek juri kera, jer mu se ovaj isr'o na cipelu. Nasmejao sam se, zaista. Oduvek sam razmišljao o tome šta se dešava baš u ovom trenutku, dok ja svojim prstima dodirujem plastična slova. Neko kenja, neko plače, neko umire, neko pije, neko duva sline, neko pljuje, neko se jebe. Hmm, opet sam se nasmejao. Zamisli samo koliko ljudi na svetu radi baš ono što ti radiš u tom trenutku. Preveliko je to mučenje mozga. Ja sam uvek hteo da budem drugačiji. Da li to znači da sad sebi treba da pišam u usta i da u isto vreme skačem po krovu svoje zgrade, pokušavajući da se kroz mlaz mokraće proderem: "Ja sam jebeno drugačiji!"?
Mislim da neko vreme neću pisati...

среда, 10. март 2010.

Nepovezanost

Obično znam o čemu ću da pišem. Ovog puta, to nije tako. Čovek se nekad izgubi u džungli svojih misli i ne zna na koju lijanu treba da skoči. Ja sam jebeni Mogli.

недеља, 7. март 2010.

Red vožnje

Vožnja trolejbusom nedeljom uveče uopšte nije loša stvar. Šta više, dobra je. I kad budem imao kola, nedeljom uveče ću koristiti trolu. Grad je lepši. Ljudi su lepši. Sve brige ostaju na štrokavom rukodržaču, pre nego što izađeš na svojoj stanici.
Kako god da okrenem, na kraju kažem: "Jebem ti prevoz."

субота, 6. март 2010.

Približavanje sopstvenom umu

Dovoljno je da se nasmejem i da pomislim da život zapravo i nije toliko govno. Sve je lepše kad se smeješ. Ja se ne smejem dovoljno. Jednostavno stvari uglavnom nisu takve, kakve bi mogle da me nasmeju.
Žene. Žene su te koje mogu da me nasmeju. Njihova lepota je uvek izvlačila osmeh na mom licu. Kolike su god kurve žene mogle da budu, imale su tu jednu stvar koja me je posebno činila srećnim. Evo, već se smejem.